Politička nestabilnost - uzročnik krize ili samo akcelerator?
Politička nestabilnost iz dana u dan ostavlja dubok trag na Beogradskoj berzi HoV. Invetsitori u strahu od daljeg produbljivanja krize ubrzano rasprodaju svoj portfolio pokušavajući da na taj način izbegnu deo rizika kome su izloženi. Anticipirajući izlazak stranih investitiora i očekujući dalji pad cena akcija na tržištu domaći analitičari i investitori vode se mišlju da je bolje prodati danas nego sutra. Kao rezultat takvog ponašanja učesnika na tržištu formira se silazna spirala koja velikom brzinom obara cene i čini ih nerealno niskim.
Pitanje je da li se bilo kakvi odgovori mogu naći u realnom sektoru. Ako pogledamo finansijske izveštaje i obim poslovanja vodećih srpskih kompanija, videćemo da stanje nikako ne odgovara trenutnom kretanju cena akcija na tržištu. Većina srpskih banaka, prehrambenih proizvođača i građevinara ovih dana izbacuje rezultate koji su u proseku dva puta bolji od onih iz 2006. godine. Većina bilansnih stavki značajno je uvećana, uključujući one najvažnije kao što su poslovni prihodi i neto dobitak. Znatan broj banaka uvećao je neto dobit u odnosu na prošlu godinu za više od 100% dok je Sojaprotein, kompanija sa A listinga Beogradske berze uvećala neto dobit za oko 90%. Druga kompanija sa A listinga - Energoprojekt holding, značajno je poboljšala skoro sve bilansne pozicije, ugovorivši poslove širom zemlje i sveta koji će ovoj kompaniji moći da obezbede stabilno poslovanje u narednih nekoliko godina. Neki od poslova mere se stotinama miliona dolara što će moći da donese akcionarima stabilnu dividendu u budućnosti.
Treća najlikvidnija srpska listirana kompanija – Tigar, organizovan kao holding kompanija sa 22 članice, prodao je 30% udela u jednoj od članica holdinga francuskom Michelin-u po ceni koja je jednaka trenutnoj tržišnoj kapitalizaciji celog holdinga. Istovremeno sve banke i sve kompanije na A listingu Beogradske berze izgubile su na vrednosti više od 50% u proteklih 9 meseci. Gde treba tražiti odgovore?
Široko je rasprostranjeno mišljenje da je odlučujući uticaj na tržište kapitala u Srbiji imala politička situacija koja je dalje uticala i na osnovne makroekonomske veličine. Sa sigurnošću možemo reći da ona jeste bila važan faktor. Ali, da li je bila i odlučujući?
Rast na svim berzama u regionu bio je jako snažan sve do polovine prošle godine. I, kao što sadašnji pad nije podržan realnim ekonomskim kretanjima, tako i tadašjni rast nije imao svoju osnovu u realnom sektoru. U takvoj situaciji moralo je doći do smirivanja tržišta i pada cena hartija, jer, tržište sve svede u nekom periodu na pravu meru. Ono što je loše, a što je svima dobro poznato, jeste da, kada tržište koriguje cene bilo naviše ili naniže, ono gura cene hartija mnogo ispod odnosno iznad realne cene. Opšti uzlazni trend nije više mogao da potraje. Zemlje u regionu nemaju Kosovo i parlamentarnu krizu i kreću se u pravcu evroatlantskih integracija veoma ubrzano. Kada se posmatraju sa tog aspekta njihova tržišta bi trebala da budu oličenje stabilnosti i rasta. Tržišta u regionu su i istom periodu izgubila na vrednosti u proseku oko 50%. Ovo je još jedna potvrda da politička kriza nije presudno uticala na pad cena akcija u Srbiji. Jeste, sigurno, značajno uticala i sugurno je bila inicijalna kapisla koja je preokrenula trend.
To su prirodne fluktuacije tržišta, a tržišta u regionu su plitka, što fluktuacije čini još većim. Cene hartija od vrednosti se kreću u ciklusima koji najčešće traju od 1 do 3 godine u zavisnosti od očekivanja i konjukturnih kretanja privrede. Berza je, nažalost, merodavna skala samo na dugi rok.
Na kratak rok ona je glasačko telo nalik skupštini koju pogađaju valovi optimizma i pesimizma. Glasači u toj skupštini su investitori, manji ili veći, koji svojim potezima na strani ponude i tražnje kreiraju cene tržišnog materijala. Jedan od najvećih špekulanata svih vremena, tada već u poznim godinama Andre Kostolanji, odgovarajući na pitanja radoznalih i zbunjenih novinara na Wall Street-u izjavio je između ostalog: Na berzi je uvek ili više glupana nego hartija, ili više hartija nego glupana! Ovo je u najmanju ruku oštra izjava, ali ona u potpunosti objašnjava kretanje tržišta kapitala kroz istoriju.
Slaba ponuda dobrih hartija, najveće kompanije još uvek u procesu restruktuiranja, preregulisano tržište, nefleksibilan zakon o deviznom poslovanju, visoka stopa poreza na kapitalnu dobit i nepoštovanje načela ugodnosti obračuna i plaćanja istog, su faktori koji imaju presudan dugoročni uticaj na razvoj tržišta kapitala. Političkih kriza i ekonomskih poremećaja je bilo i biće ih. Oni će uvek imati uticaja na kretanje cena. Nije dovoljno konstatovati da neki eksterni faktor deluje, treba naći interne načine da se to dejstvo umanji. Rad na otklanjanju gore navedenih problema sigurno vodi ka tome. Ali to su tek osnovne stvari nakojima treba raditi.
Tržište kapitala u Srbiji pripada takozvanim rubnim tržištima (frontier markets) koja su se prvi put pojavila početkom devedesetih godina ulaskom zemalja Centralne Evrope u proces tranzicije. U međuvremenu, neka od njih prerasla su u tržišta kapitala u nastajanju (emerging markets). Najbolji primer za to su Mađarska, Češka i Poljska. Najsloženiji problem ovakvih tržišta je opšta privredna volatilnost i nepostojanje odgovarajućeg pravnog okvira koji bi omogućio bolju ponudu hartija i fleksibilnost u poslovanju. U takvoj situaciji investitorima je jako teško da isprojektuju buduća ekonomska dešavanja. U narednim godinama za očekivati je da će se na svim berzama pojaviti finansijski derivati, da će se nastaviti sadašnji trend razvoja inicijalnih javnih ponuda ali i da će ponuda akcija i obveznica (pre svega municipalnih) biti raznovrsnija i kvalitetnija. Ostaje nam da svi zajedno podržimo ovakve inicijative i da čekamo bolje dane, kada će nadamo se i tržišta Zapadnog Balkana biti na meti najvećih evropskih i svetskih institucionalnih investitora.